U posljednje vrijeme često se može čuti od visokih dužnosnika, uključivo i nadležnog Ministra da Republika Hrvatska nema strategiju energetskog razvoja. Kao posljedica toga i u medijima se sve češće može čuti i pročitati kako nema strategije energetskog razvoja i kako ju treba pripremiti i usvojiti.
Međutim, Republika ima Strategiju energetskog razvoja za razdoblje do 2020. godine. Usvojena je u Saboru 16. listopada 2009. i objavljena u Narodnim novinama NN 130/2009. I to nije prva strategija energetskog razvoja RH. Prva je usvojena 2002. u vrijeme Vlade Ivice Račana, a druga u vrijeme Vlade Jadranke Kosor.
Istina je kako treba početi pripremu nove strategije energetskog razvoja do 2030. godine i kako istu treba usvojiti do kraja 2019.
Ali nema nikakvog smisla pripremati i usvajati nove strategije, ukoliko se ne napravi ozbiljna procjena učinjenog po prethodnoj Strategiji energetskog razvoja RH. Vidljivo prešućivanje postojanja Strategije vodi upravo tome. Hrvatskoj treba jedna cjelovita analiza postignuća i propusta u energetskom sektoru u ovom desetljeću, jer se samo tako može kvalitetno i sadržajno pripremiti mjere kojima će se usmjeravati razvoj energetskog sektora.
Usvojena Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske slijedi tri temeljna energetska cilja:
■ Sigurnost opskrbe energijom;
■ Konkurentnost energetskog sustava;
■ Održivost energetskog razvoja.
Strategija utvrđuje kako:
Skladan energetski razvoj obuhvaća usmjeravanje i poticanje vlastitog tehnološkog razvoja u području energetike te domaće proizvodnje opreme posebice za one izvore energije koji smanjuju uvoznu ovisnost.
Republika Hrvatska se opredjeljuje za promjenu dosadašnjeg shvaćanja energetike kao isključivo infrastrukturne grane. Republika Hrvatska sagledavat će energetiku i kao poduzetničku djelatnost, otvorenu za privatna ulaganja. Cilj je da energetski proizvod bude izvozno konkurentan.
Ovisnost Republike Hrvatske o uvozu energije se povećava. Danas Republika Hrvatska uvozi preko 50% svojih energijskih potreba. U hrvatskoj bilanci potrošnje primarne energije nafta i naftni derivati sudjeluju s oko 50%, a prirodni plin s oko 25%. Potrošnja će tih energijskih oblika u budućnosti rasti, dok će domaća proizvodnja nafte i prirodnog plina, zbog iscrpljenja ležišta, opadati.
Republika Hrvatska težit će ublaživanju uvozne energijske ovisnosti izgradnjom takve energetske strukture koja će i u neizvjesnim uvjetima pokazivati svoju konkurentnost i jamčiti sigurnost opskrbe. Republika Hrvatska će to postići iskorištavanjem vlastitih resursa i potencijala, učinkovitom uporabom energije, raznolikošću korištenih energijskih oblika i tehnologija, raznolikošću dobavnih pravaca i izvora energije te uporabom obnovljivih izvora energije.
Snaga i prilika Republike Hrvatske za održivi energetski razvoj jest i u njezinom geografskom položaju:
■ Geopolitički položaj potencijalno tranzitne zemlje za naftu, prirodni plin i električnu energiju;
■ Prostorne prednosti pomorske zemlje i zemlje s dobrim lokacijama za izgradnju energetskih objekata.
Republika Hrvatska ima povoljne uvjete za izgradnju podzemnih skladišta plina, podzemnih skladišta CO2, hidroelektrana, vjetroelektrana i drugih obnovljivih izvora energije, terminala za naftu i ukapljeni prirodni plin, termoelektrana na uvozni kameni ugljen, nuklearnih elektrana, odlagališta nisko i srednje radioaktivnog otpada i druge energetske objekte.
Europska komisija je predložila pet točaka europskog akcijskog plana za energetsku sigurnost i solidarnost kroz:
■ Izgradnju infrastrukture i diversifikaciju dobave energije;
■ Vanjske energetske odnose;
■ Stvaranje rezervi nafte i plina i mehanizme odgovora na krizna stanja
■ Energetsku učinkovitost;
■ Najbolju uporabu domaćih resursa unutar EU.
Ciljevi te jedinstvene politike su:
■ 20% smanjenje emisija stakleničkih plinova u 2020. godine u odnosu na 1990. godinu, odnosno 30% ako zemlje u razvoju prihvate obveze u skladu s njihovim gospodarskim mogućnostima;
■ 20% obnovljivih izvora energije u bruto neposrednoj potrošnji[1] u 2020. godini;
■ 10% će iznositi udio obnovljivih izvora energije u 2020. godini korištenih u svim oblicima prijevoza u odnosu na potrošnju benzina, dizelskog goriva, biogoriva u cestovnom i željezničkom prijevozu te ukupne električne energije korištene u prijevozu;
■ 9% smanjenje neposredne potrošnje energije u razdoblju do 2016. godine primjenom mjera energetske učinkovitosti;
■ 20% smanjenje ukupne potrošnje energije u odnosu na temeljnu projekciju u 2020. godini (taj cilj je proklamiran, ali ga Europska unija nije razradila).
Republika Hrvatska se energijom koristi manje učinkovito od većine zapadnoeuropskih zemalja. Trenutačno trošimo 16.5 % više primarne energije po jedinici BDP-a od prosjeka potrošnje u Europskoj uniji (EU27).
Republika Hrvatska će politikom energetske učinkovitosti, u skladu s ciljevima Europske unije, smanjiti neposrednu potrošnju energije za 9% u razdoblju do 2016. godine u odnosu na prosjek 2001. – 2005. godina.
■ Republika Hrvatska postavlja za cilj smanjenje neposredne potrošnje energije za 10% do 2020. godine u odnosu na prosječnu potrošnju u razdoblju 2001. – 2005. godina
Republika Hrvatska će maksimalno poticati obnovljive izvore energije, ali uz prihvatljive društvene troškove njihove uporabe. Stoga se postavljaju ovi strateški ciljevi:
■ Republika Hrvatska će ispuniti obveze prema prijedlogu Direktive Europske unije o poticanju obnovljivih izvora energije o udjelu obnovljivih izvora energije, uključujući i velike hidroelektrane, u bruto neposrednoj potrošnji energije u iznosu od 20%;
■ Republika Hrvatska će ispuniti obveze prema Direktivi Europske unije o udjelu obnovljivih izvora energije u neposrednoj potrošnji energije u prijevozu u 2020. godine u iznosu od 10%;
■ Republika Hrvatska postavlja cilj da se udio proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije, uključujući velike hidroelektrane, u ukupnoj potrošnji električne energije u razdoblju do 2020. godine održava na razini 35%.
■ Cilj je Strategije maksimalna primjena ekonomski isplativih mjera energetske učinkovitosti radi smanjenja potrošnje energije.
Strategija predviđa znatne investicije u energetskom sektoru, u razdoblju 2009. – 2020. godina i do 15 milijardi eura računato prema današnjim cijenama.
Važnost za hrvatsko gospodarstvo, a posebice u sektoru malog i srednjeg poduzetništva, imat će i predviđena šira uporaba obnovljivih izvora zbog otvaranja novi radnih mjesta i usvajanja modernih tehnologija.
Ovaj kratak izvod iz dijela Strategije pokazuje kako se radi o sveobuhvatnom i značajnom dokumentu. Međutim, u proteklih 10 godine razvijale su se brojne nove energetske tehnologije i povećavala se učinkovitost postojećih.
Ali mi kao država smo učinili vrlo malo kako bi ostvarili predviđeno Strategijom. Tako npr. Hrvatska nije izgradila niti jedan veliki energetski objekt od brojnih predviđenih Strategijom što je upozoravajuće. Ne samo to, nego nismo u posljednjih 10 godina niti dokumentaciju za izgradnju velikih energetskih objekata doveli do razine dovoljne za početak izgradnje niti za jedan objekt.
Ako se pogledaju neki od značajnijih ciljeva iz Strategije:
■ Očekuje se da će novoizgrađeni kapaciteti u velikim HE do 2020. godine iznositi oko 300 MW.
■ Do 2020. godine treba izgraditi termoelektrane ukupne snage od barem 2 400 MW.
■ Do 2020. godine potrebna je izgradnja termoelektrana na plin ukupne snage od barem 1 200 MW.
■ Do 2020. godine očekuje se izgradnja termoelektrana na ugljen ukupne snage od barem 1 200 MW.
Vidljivo je da od ova 4 cilja nije ostvaren niti jedan. Pri tome nisu navedeni ciljevi djelomično ostvareni, nego nije uopće postignut ikakav pomak. Od predviđenih novih 2400 MW novoizgrađenih kapaciteta do 2020. godine u navedenim elektranama nije započela izgradnja niti jednog objekta.
U prethodnih 10 godina dogodio se i značajan napredak razvoja nekih tehnologija, posebno u korištenju obnovljivih izvora energije. Značajno su napredovale dizalice topline. Stupanj korisnog djelovanja fotonaponskih sustava se značajno povećao i dosiže 20%.
Iako je Stretegijom predviđen sustav poticanja korištenja fotonaponskih sustava, model poticanja se potpuno raspao.
Nasuprot tome, pokazalo se da su upravo institucije, odnosno najveće energetske kompanije, u pravilu u državnom vlasništvu, najveća kočnica u provođenju i postojeće Strategije energetkog razvoja Republike Hrvatske.
DS CONSULTING d.o.o. 