Zašto energetska obnova višestambenih zgrada nije masovno započela i bez sufinanciranja?

 

Natječaj za energetsku obnovu višestambenih zgrada koju je raspisalo Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske kojim se sufinancira radove na energetskoj obnovi višestambenih zgrada raspisan  17. listopada 2016. godine i zaključen  31. siječnja 2017. pobudio je izniman interes u Hrvatskoj. Na natječaj se prijavilo oko 750 zgrada, a uvjete je ispunilo, dobilo pozitivno mišljenje o pripremljenosti projekta Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, 616 zgrada. Iznos sufinanciranja za radove iznosi 60%, a za pripremu dokumentacije čak 85%. Logičan je slijed postavljanje pitanja: zašto i bez sufinanciranja radova energetska obnova, koja se nesumnjivo isplati nije široko zaživjela? U ovoj kratkoj analizi pokušat ćemo odgovoriti na to pitanje.

Koliko se energetska obnova isplati vlasnicima stanova?

Odgovor na ovo pitanje potražit ćemo kroz kratku analizu troškova i ušteda na energetskoj obnovi višestambene zgrade.

Analizu ćemo provesti na jednoj tipičnoj stambenoj zgradi izgrađenoj u vrijeme masovne stambene izgradnje u vrijeme koje je prethodilo prvom naftnom udaru iz 1973. nakon kojeg je došlo do radikalnog povećanja cijena prvo nafte, a slijedom toga i cijena svih ostalih energenata. Zgrade izgrađene u to vrijeme su izuzetno slabo izolirane, jer zbog niskih cijena energije gubici na energiji, toplinska zaštita i troškovi za grijanje nisu predstavljali značajan interes projektanata. Na jednoj tipičnoj zgradi izgrađenoj u to vrijeme napravit ćemo našu analizu.

Osnovni podaci o zgradi:

• Stambena zgrada izgrađena 1970.
• Prizemlje + 4 kata
• 2 ulaza
• 40 stanova
• Grijanje etažno (riješeno pojedinačno u stanovima, plin)

Osnovni podaci o građevinskim elementima:

Koeficijenti toplinske vodljivosti građevinskih elemenata, sadašnje stanje:

1. Vanjska stolarija,              U=2,9   W/m2K
2. Vanjski zidovi,                    U=1,93 W/m2K
3. Strop,                                    U=1,55 W/m2K
4. Pod,                                       U=1,35 W/m2K

 Godišnji troškovi za grijanje

Ukoliko na takvoj tipičnoj zgradi provedemo energetsku obnovu i to prema zahtjevima koje traži MGIPU RH kao uvjetom za sufinanciranje izračunat ćemo buduće troškove za grijanje.

Zahvati koji su se primijenili na građevinskim elementima:

1. Zamjena vanjske stolarije novom s U<1,4 W/m2K
2. Toplinsko izoliranje vanjskih zidova s 14 cm EPS-a
3. Toplinsko izoliranje stropa/ravnog krova s 20 cm EPS-a i hidroizolacija
4. Toplinsko izoliranja poda, stropa podruma s 15 cm EPS-a

Koeficijenti toplinske vodljivosti građevinskih elemenata koji se postižu nakon energetske obnove:

1. Vanjska stolarija,              U<1,4   W/m2K
2. Vanjski zidovi,                    U=0,23 W/m2K
3. Strop,                                    U=0,15 W/m2K
4. Pod,                                       U=0,19 W/m2K

Godišnje uštede za zgradu:

Ranije provedena analiza pokazuje iznimnu isplativost cijelog projekta. Upravo zbog toga i tražimo odgovor na pitanje zašto nije došlo do masovne energetske obnove bez posebnog sufinanciranja. Možda vlasnici stanova nisu prepoznali svoje interese u energetskoj obnovi? Zbog toga ćemo napraviti kratku analizu koja će pokazati što za vlasnika stana znači energetska obnova kroz troškove za grijanje. Primjer će biti jedan prosječan stan u analiziranoj zgradi.

Tablicom su prikazani toplinski gubitci i troškovi toplinskih gubitaka kroz pojedine građevinske elemente ukoliko se provede energetska obnova:

Iz prikaza je vidljivo da prosječan stan u analiziranoj zgradi troši godišnje za grijanje 3634,20 kn. Slijedi prikaz ušteda koje se ostvaruju ukupno i nakon toplinske zaštite pojedinih građevinskih elemenata:

Iz prikazane tablice se vidi da bi vlasnik prosječnog stana imao uštedu od 74,95% na energiji za grijanje, odnosno u konkretnom slučaju uštedu od 2727,31 kn u svakoj sezoni grijanja. Za analiziranu zgradu jednostavan period povrata ulaganja JPP iznosio bi 9,11 godina.

Zašto nema masovne energetske obnove kada se ona isplati i bez sufinanciranja?

Tu se vraćamo na početno pitanje. Evidentna je isplativost ovakvih ulaganja. Vlasnik stana kroz energetsku obnovu dobije, uz nove prozore i pročelje, i veću vrijednost stana za barem 20%, dobije i manje troškove za grijanje. Ukoliko nema dovoljno novca za financiranje svog udjela u radovima može dobiti kredit. Mjesečna rata za kredit je manja od uštede na troškovima grijanja. Dakle više se uštedi na troškovima grijanja nego što se plati rata kredita za troškove obnove. Poslovne banke su pripremile čitavu lepezu kredita za energetsku obnovu, jer su znale da su  u drugim zemljama EU ovakvi krediti traženi. Postoji interes i  vlasnika stanova. Neke županije i neki gradovi su još i sufinancirali kamate, a opet je energetska obnova bez sufinanciranja bila slabo zastupljena. Očito je razlog u slabom informiranju i vlasnika stanova i upravitelja zgradama. Krivnja se može prebacivati na nedovoljnu angažiranost nadležnih državnih tijela ili na medije koji ovo područje nisu smatrali dovoljno zanimljivim. Sada imamo ekstremno drugačiju situaciju: visoki iznos sufinanciranja i izniman interes.

A što slijedi nakon toga? Upravo da ne dođe do razočaranja zbog smanjenja udjela sufinanciranja i stvarnih problema koji će se javljati u provedbi energetske obnove potrebno je pripremiti i nove modele energetske obnove. Upravo u ovom području postoji potencijal za razvoj i zapošljavanje. On se ne smije propustiti. Nema razlog za posebno zadovoljstvo ukoliko se ne osigura kontinuitet u energetskoj obnovi.